Kada čujem Italija, čujem umetnost, kultura, civilizacija, moda, industrija, kuhinja, stil, kvalitet…
Vidim Petrarku, Dantea, Bokača, Mikelanđela, Leonarda, Rafaela, Galilea, Makijavelija, Pučinija, Vivaldija, Monteverdija, Rosinija…
Osećam ponos jer govorim jezikom velikih slikara, vajara, arhitekata, kompozitora, pesnika, pisaca… Osećam radost, zadovoljstvo, duhovnu ispunjenost, jer mogu da doživim njihova umetnička dela na način na koji to mogu samo ljudi koji razumeju italijanski jezik. Doživeti muzičku numeru slušajući je u originalu, osetiti posebnu čar italijanskih stihova, pogledati operu i razumeti je … neprocenjivo.
Svrha
Iz svog iskustva u radu sa decom, studentima i odraslima ponela sam saznanje da se o Mikelanđelovom pesničkom stvaralaštvu malo zna. Većina ljudi čak nikada nije pročitala nijedan njegov sonet. A veliko interesovanje postoji. Ova objava posvećena je svim mojim dragim studentima, kolegama, simpatizerima italijansog jezika i obožavaocima Italije koji su pokazali interesovanje za ovaj vid Mikelanđelove umetnosti. Uživala sam pripremajući je za vas. Sigurna sam da će vam koristiti u vašem formalnom i neformalnom obrazovanju, doprinoseći i opštoj kulturi. Nadam se da ću na ovaj način doprineti kreiranju veličanstvenog i jedinstvenog iskustva u vašim životima. I hvala vam na inspiraciji! Donosimo dodatnu vrednost za sve nas. Pored soneta, pružamo uvid i u ostala umetnička dela veličanstvenog umetnika.
Mikelanđelo Buonaroti
Mikelanđelova poezija, prema rečima književne kritike, ne dostiže vrhunce remek-dela, ali je odlikuju značajna snaga i originalnost. Odražava briljantnu, ponekad i nemirnu ličnost autora. Mikelanđelove Rime objavljene su posthumno 1623. godine, na inicijativu njegovog unuka (Mikelanđela Buonarotija Mlađeg).
Danas znamo da je Mikelanđelo prve stihove napisao pod uticajem Danteove i Petrarkine književnosti, kao i pod uticajem stvaralaštva firentinskih pesnika sa kraja XV veka, posebno Lorenca Veličanstvenog i Pulčija. Mikelanđelovo poetsko stvaralaštvo vezuje se za njegovu zrelost i starost. Autor je objedinio izvestan broj rima 1564. godine, ali za njegova života nisu bile objavljene. Jedan od najzanimljivijih i najlepših soneta upućen je Vitoriji Koloni, renesansnoj pesnikinji, a govori o vrednosti umetnosti: “La man che obbedisce all’intelletto”.
Ovaj sonet ima filozofske osnove i zasniva se na suprotstavljanju dva samo naizgled identična pojma: umetnika i umetnosti. Imao je značajan uticaj u renesansnoj Italiji, posebno u Firenci…
Umetnik je onaj koji ume da konkretizuje potencijal objekata, ume da dodeli oblik onome što već postoji kao zametak; međutim, pesnik ne uspeva da primeni svoju genijalnost i na ljubav, pa je njegova umetnost u ovome iluzorna („Contraria ho l’arte al disiato effetto“ – govori da svojom umetnošću postiže suprotan efekat). Veliki umetnik Mikelanđelo, autor skulptura poput Davida i Pijeta, nije vešt da oblikuje srce voljene gospe, srce koje ostaje hladno poput mermera kome umetnik još uvek nije uspeo da dâ život i oblik.
Pesnik uspeva da iz srca gospe, u kojoj istovremeno postoje „smrt i saosećanje“, privuče samo „smrt“, odnosno patnju i razočaranje: stoga, njegov talenat čini se „neznatnim“.
Deo preuzet sa: https://journals.openedition.org/italique/348
Uživajte!
“La man che obbedisce all’intelletto”
Non ha l’ottimo artista alcun concetto
c’un marmo solo in sé non circonscriva
col suo superchio, e solo a quello arriva
la man che ubbidisce all’intelletto.
Il mal ch’io fuggo, e ‘l ben ch’io mi prometto,
in te, donna leggiadra, altera e diva,
tal si nasconde; e perch’io più non viva,
contraria ho l’arte al disïato effetto.
Amor dunque non ha, né tua beltate
o durezza o fortuna o gran disdegno,
del mio mal colpa, o mio destino o sorte;
se dentro del tuo cor morte e pietate
porti in un tempo, e che ‘l mio basso ingegno
non sappia, ardendo, trarne altro che morte.
Vivo al peccato, a me morendo vivo
Vivo al peccato, a me morendo vivo;
vita già mia non son, ma del peccato:
mie ben dal ciel, mie mal da me m’è dato,
dal mie sciolto voler, di ch’io son privo.
Serva mie libertà, mortal mie divo
a me s’è fatto. O infelice stato!
a che miseria, a che viver son nato!
156 Rime
A l’alta tuo lucente dïadema
per la strada erta e lunga,
non è, donna, chi giunga,
s’umiltà non v’aggiungi e cortesia:
il montar cresce, e ‘l mie valore scema,
e la lena mi manca a mezza via.
Che tuo beltà pur sia
superna, al cor par che diletto renda,
che d’ogni rara altezza è ghiotto e vago:
po’ per gioir della tuo leggiadria
bramo pur che discenda
là dov’aggiungo. E ‘n tal pensier m’appago,
se ‘l tuo sdegno presago,
per basso amare e alto odiar tuo stato,
a te stessa perdona il mie peccato.
153 Rime
Non pur d’argento o d’oro
vinto dal foco esser po’ piena aspetta,
vota d’opra prefetta,
la forma, che sol fratta il tragge fora;
tal io, col foco ancora
d’amor dentro ristoro
il desir voto di beltà infinita,
di coste’ ch’i’ adoro,
anima e cor della mie fragil vita.
Alta donna e gradita
in me discende per sì brevi spazi,
c’a trarla fuor convien mi rompa e strazi.
O Notte, o dolce tempo
O Notte, o dolce tempo, benchè nero,
con pace ogn’opra sempre al fin assalta,
ben vede e ben intende chi t’esalta,
e chi t’onora ha l’intelletto intero.
Tu mozzi e tronchi ogni stanco pensiero,
che l’umid’ ombra e ogni quet’appalta,
e dell’infima parte alla più alta
in sogno spesso porti ov’ire spero.
O ombra del morir, per cui si ferma
ogni miseria all’alma, al cor nemica,
ultimo degli afflitti e buon rimedio,
tu rendi sana nostra carn’ inferma,
rasciugh’ i pianti e posi ogni fatica
e furi a chi ben vive ogni ira e tedio
Che cosa è questo, amore?
Come può esser, ch’io non sia più mio ?
O Dio, o Dio, o Dio!
Chi m’ha tolto a me stesso,
ch’a me fosse più presso
o più di me potessi, che poss’io?
O Dio, o Dio, o Dio!
Come mi passa el core
chi non par che mi tocchi?
Che cosa è questo, Amore,
c’al core entra per gli occhi,
per poco spazio dentro par che cresca;
e s’avvien che trabocchi?
155 Rime
Le grazie tua e la fortuna mia
hanno, donna, sì vari
gli effetti, perch’i’ ‘mpari
in fra ‘l dolce e l’amar qual mezzo sia.
Mentre benigna e pia
dentro, e di fuor ti mostri
quante se’ bella al mie ‘rdente desire,
la fortun’ aspra e ria,
nemica a’ piacer nostri,
con mille oltraggi offende ‘l mie gioire;
se per avverso po’ di tal martire,
si piega alle mie voglie,
tuo pietà mi si toglie.
Fra ‘l riso e ‘l pianto, en sì contrari stremi,
mezzo non è c’una gran doglia scemi.
Izvori:
https://www.poesiedautore.it/michelangelo-buonarroti
https://www.casabuonarroti.it/museo/collezioni/disegni-di-michelangelo/studi-per-la-testa-di-leda/
Biće nam drago da nas kontaktirate ukoliko vam je potreban prevod https://translationoffice.rs/prevodi/ ili ukoliko želite i vi da naučite italijanski jezik https://translationoffice.rs/kursevi-jezika/ i uživate u prelepim stihovima italijanskih poeta i umetnika.
Sigurni smo da će ova objava koristiti i našim dragim studentima italijanistike. Tu smo da vas podržimo.
Vaš Translation office